Anis (lat. Pimpinella anisum)

Anis

Anis (lat. Pimpinella anisum) je jednogodišnja zeljasta biljka iz porodice štitarki (Apiaceae), vrste rasprostranjene u Sredozemlju i jugozapadnoj Aziji, upotrebe raširene u svijetu. Neke od biljaka koje spadaju su celer, kopar, kim, komorač i korijander. Anis je biljka poznata po ljekovitim i začinskim svojstvima. Još je nazivaju aniš ili slatki januš. Jedna je od biljki s najjačim okusom u prirodi. Posebno je poznata po svom lijepom i dekorativnom izgledu, zbog čega se najčešće i uzgaja.

U doba cvatnje može narasti i do 1 m visine. Stabljika je zelene boje, okrugla i šuplja te prekrivena dlačicama. Listovi imaju više dijelova, razgranati su, i na kraju nazubljeni. Rastu na dugim peteljkama koje su prekrivene dlačicama. Korijen je razgranat, ali plitak. Tanke stapke nose bijele, krunaste cvjetove koji obilno rađaju i imaju privlačan miris. Zreli plodovi su ovalnog oblika i sljubljeni, a zreli postaju smeđe boje.

Pročitajte: Kalendar sadnje voća, Kalendar sadnje povrća.

Anis je porijeklom iz Male Azije, a koristio se u Grčkoj i Rimu. U daljnju upotrebu su ga rasprostrili Rimljani diljem Europe. Njegova ljekovitost počinje se cijeniti tijekom 16. stoljeća kada od njega proizvode ljekovita ulja. Danas je samonikla biljka na području Sredozemlja, ali nije rijedak ni u uzgoju. Uzgoj anisa nije težak, pa se za njega odlučuju i amateri. Također, osim zbog ljekovitosti i začinske upotrebe, često se uzgaja i zbog privlačnog izgleda.

Iako ima sličan naziv, nije povezana sa zvjezdastim anisom.

Srodnici

• Celer
• Kim
• Komorač ili koromač
• Kopar
• Korijander
• Kumin
• Ljupčac
• Motar
• Mrkva
• Pastrnjak
• Peršin

Vrste anisa

Biljka anis jedina je vrsta koja je u toj porodici. Ne postoje druge vrste koje su poznate u prirodi ili koje se sade kao anis. Zbog svoje jedinstvenosti i prilagodljivosti, može se uzgajati na drugim područjima. Ipak, postoji nekoliko biljaka koje su slične anisu u prirodi, pa prilikom branja trebamo biti oprezni da smo prepoznali ispravnu biljku.

Uzgoj anisa

Anis ne zahtijeva puno pažnje oko uzgoja i nije težak za dobiti prve prinose. Zato se smatra jednostavnom biljkom koja se može sijati i za vlastite potrebe. Ipak, urod u većim količinama će bolje ispasti ako se poštuju neki savjeti.

Tlo

Anis nije zahtjevan oko izbora tla. Voli humusna i duboka tla te rastresitu zemlju, iako će uspjeti i u težim uvjetima. Potrebno je paziti kod kiselosti tla i zasićenosti mineralima i hranjivim tvarima. Siromašna tla mogu rezultirati slabim prinosom. Osim toga, dobro će rasti i na pjeskovitom području, ali ne voli tla koja zadržavaju vodu ni močvarna područja. Važno je voditi računa o tome da je zemlja dobro drenirana i neutralna.

Klima

Anis je biljka tipična za područje Sredozemlja i prirodno joj odgovara topla klima. Voli sunčana mjesta i može podnijeti i izravno sunce. Anis se dobro prilagođava klimi u kojoj raste te će uspjeti i u hladnijim klimama. Najosjetljiviji je u vrijeme rasta i prije cvjetanja te ga treba zaštiti od mraza. Inače, uspješno će se razviti i u klimama gdje se ne doseže previsoka temperatura. Optimalna temperatura za rast je od 21 do 27°C.

Vrijeme sadnje

Najbolji urod anis će postići ako se sije u proljeće. Njegova klijavost i uspješnost povećava se porastom temperature. Važno je sjetvu obaviti nakon proljetnih mrazova. Također, sjeme se po mogućnosti sije u zatvorenom kako bi se poboljšala klijavost ako želimo ranije rezultate. Vegetacija mu traje oko 120 dana, pa ako želimo dobiti dobre rezultate, sije se u ožujku. U toplijim krajevima moguća je i ranija sjetva.

Slaganje kultura

Prije sadnje biljke anisa, može se razmotriti sadnja biljaka koje bi mogle poboljšati kvalitetu tla i pomoći u borbi protiv štetnika. Primjerice, grašak i leća su grahorice koje su korisne za tlo jer fiksiraju dušik u tlo, što poboljšava njegovu plodnost. Kukuruz ima dubok korijen koji pomaže u razbijanju tvrdih grudica u tlu i poboljšava drenažu tla. Cikla se može koristiti za popravljanje tla s niskim pH vrijednostima jer pomaže u alkalizaciji tla. Kadulja se često koristi kao prirodni pesticid jer pomaže u odbijanju štetnika i poboljšava zdravlje tla. Pšenica je također korisna za poboljšanje tla jer pomaže u smanjenju erozije tla i poboljšava strukturu tla.

Anis se može sijati na polju na kojem su prije uzgajane krmne kulture poput kukuruza ili stočne repe. Također, često se uzgaja kao dodatak drugom začinskom bilju. U plodoredu anis ne podnosi ni jednu biljku iz svoje porodice štitarki (celer, kim, komorač, kopar, korijander, kumin, ljupčac, motar, mrkva, pastrnjak, peršin) zbog sličnih bolesti i sije se svake 2 - 3 godine jer kod konstantnog uzgoja više je podložan bolesti. S obzirom na to da je otporna vrsta, nema mnogo biljaka koje mu mogu naštetiti. Može rasti i uz korov, no treba biti oprezan jer visoki korovi mogu ugušiti mladu biljku i zakloniti sunce.

Jedna od biljaka koja se dobro slaže s anisom je kamilica, koja također pomaže u poboljšanju kvalitete tla, jer je njena prisutnost povezana s povećanjem razine dušika i drugih hranjivih sastojaka u tlu. Također, kamilica ima insekticidna svojstva i pomaže u odbijanju štetnika.

Majčina dušica i anis posađeni zajedno stvaraju ugodnu aromu u vrtu, a osim toga, majčina dušica ima antimikrobna svojstva i pomaže u održavanju zdravlja biljaka. Bosiljak i lavanda su također korisne za uzgoj uz anis jer pomažu u odbijanju štetnika i imaju antibakterijska svojstva.

Kao i kod većine usjeva, postoji nekoliko biljaka koje se ne preporučuju saditi uz anis, uključujući biljke iz porodice kupusnjača kao što su kupus, brokula, kelj pupčar i kelj jer ispuštaju tvari koje mogu ometati apsorpciju hranjivih sastojaka u tlu, zatim biljke koje privlače štetnike (npr. mrkva, krastavci), biljke koje imaju agresivan korijenov sustav, primjerice kopriva ili biljke koje imaju jak miris kao što su češnjak i luk jer mogu utjecati na okus i miris anisa i tako smanjiti njegovu vrijednost kao začina.

Faza mirovanja

Anisova faza mirovanja javlja se tijekom zime kada je temperatura niža i kada su uvjeti za rast manje povoljni. Tijekom ove faze, anis smanjuje svoju aktivnost i rast kako bi preživio nepovoljne uvjete. Tijekom faze mirovanja, biljka smanjuje svoju fotosintetsku aktivnost, prestaje rasti, što može dovesti do gubitka lišća ili smanjenja veličine lišća, a stabljika postaje manje čvrsta i elastična. Osim toga, korijenje također usporava svoj rast i aktivnost.

Kako bi anis preživio ovu fazu mirovanja i nastavio svoj rast nakon zime, potrebno mu je osigurati adekvatnu njegu tijekom cijele godine, kao što je redovito zalijevanje i održavanje tla bogatog hranjivim tvarima. Također, važno je zaštititi anis od ekstremnih uvjeta tijekom zime, kao što su mraz ili prekomjerna vlaga, što može uzrokovati oštećenje ili uvenuće biljke.

Sadnja anisa

Sadnja sjemena

Sjetva anisa ne zahtijeva puno pripreme i može se sijati i na polju obraslom korovom. Inače se može pronaći i kao samonikla biljka u divljini, ali se češće uzgaja planski kako bi se zadovoljili zahtjevi za potražnjom. Sjeme, koje je sitno i duguljasto, ostavlja se u vodi preko noći kako bi brže proklijalo. Sjeme se sije sijačicama koje ga ravnomjerno izbacuju na pripremljenu zemlju. Sije se ovisno o pokrivenosti korovom.

Sadnja sadnice

Za komercijalni uzgoj, anis se obično ne sadi iz sadnice, osim za osobne potrebe. Sadnica se dobiva iz sjemena i potrebno je držati je na toplom i vlažnom mjestu kako bi proklijala. Sadnica se može presaditi nakon 2 tjedna od klijanja. Klijanje traje do 120 dana, ali u kontroliranim uvjetima može biti i brže. Sadnicu koja je posijana u kontejner potrebno je presaditi u veću zdjelu kada razvije korijen.

Kalemljenje

Anis je biljka koja se sije direktno u zemlju. Jednogodišnja je zeljanica, pa se ne može uzgajati cijepljenjem na druge vrste.

Uzgoj u vrtu

Anis je biljka pogodna za uzgoj u vrtu. Priprema za sjetvu je slična kao kod drugih kultura. Zemlju je potrebno izorati u jesen i očistiti ostatke drugih kultura koje su rasle na području. Poorano tlo se ostavi da prezimi, a u proljeće se razrahli zemlja u koju će se sijati.

Može se sijati na poljima koja nisu zaštićena od vjetra ili sunca jer dobro podnosi teške uvjete. Također, biljka je koja se može godinama sijati na jednom mjestu i nije zahtjevna oko odabira tla. Anis voli sunčana mjesta, pa je potrebno osigurati mjesto dalje od hlada. Na otvorenom najlakše postigne svoj puni potencijal i ekonomski je isplativ za uzgoj na većim površinama.

Uzgoj u stakleniku

Anis je niska biljka koja doseže maksimalno 70 cm visine, pa je pogodan za uzgoj u stakleniku. Najviše se uzgaja u kontinentalnim dijelovima gdje mladoj biljci mogu naštetiti proljetni mrazovi. U stakleniku je potrebno osigurati dobro provjetravanje i sustav navodnjavanja. Pri takvim uvjetima anis može ranije dozreti i lakše kontrolirati njegov rast.

Uzgoj u posudama

Anis se lako uzgaja u teglama ili loncima na balkonu. Najbolje ga je uzgojiti na otvorenom, u dvorištu ili balkonu. Ne podnosi dobro zatvorene prostorije. Tegla u kojoj se uzgaja mora biti minimalno 30 cm duboka i mora imati otvor kroz koji će prolaziti višak vode. Biljka voli rastresito tlo, pa je najbolje koristiti mješavinu pjeskovitog i humusnog tla. Uzgoj u tegli optimalan je za balkon. Biljku je potrebno držati na sunčanoj poziciji i zalijevati je redovito jer u tegli ima ograničen rast korijena.

Održavanje nasada

Anis je potrebno okopavati, posebno u osjetljivo doba rasta u proljeće. Tada je biljka najosjetljivija na korov koji ju može zagušiti. Okopavanje se radi ručno, do 10 cm dubine pazeći da se ne ošteti korijen. Tijekom vegetacije, potrebno je postupak ponoviti 2 do 3 puta kako bi se smanjila količina korova oko biljke. Kod većih površina, biljke je potrebno saditi u pravilan plodoređ s većim razmakom kako bi se okopavanje obavilo strojno. Osim okopavanja, važno je i razbijanje pokorice kako bi biljka bila bolje opskrbljena kisikom. Kod ovih zahvata treba izbjegavati nepotrebno gaženje tla.

Održavanje i njega

Održavanje anisa u nasadu nije teško, ali za bolje rezultate važno je pridržavati se nekih pravila. Općenito, održavanje uključuje kultivaciju i okopavanje.

Zalijevanje

Biljka voli vlažna proljeća i suha i topla ljeta. Ipak, ne podnosi sušu dobro i važno ju je zalijevati za vrijeme cvjetanja. Biljku je optimalno zalijevati kišnicom pazeći na temperaturu vode jer prehladna temperatura za vrijeme vrućina može uzrokovati šok. Biljka se polijeva ujutro ili navečer. Također, moguće je instalirati sustav navodnjavanja koji će kap po kap dostavljati vodu. Iako je korijen razgranat, ne upija vodu dovoljno dobro, pa ga je potrebno zaštititi malčem pri velikim vrućinama. Osim malča, može se koristiti i pokošena trava kojom se prekriva korijen.

Gnojidba

Prije sjetve anisa, treba izbjegavati gnojenje stajskim gnojem. Takvo je gnojenje snažno te može spaliti biljku u razvoju. Biljka dobro podnosi mineralna gnojiva. Posebno je zahvalna za gnojiva bogata dušikom. Kod primjene takvih gnojiva potrebno je ispravno dozirati kako prevelika količina ne bi uništila usjev. Također, postoji nekoliko načina na koje se gnojivo može primijeniti. Najjednostavniji način je koristiti pelete koje se otapaju u zemlju. Takvo gnojivo je isplativo samo kod sustava navodnjavanja ili redovitog zalijevanja i rezultirat će kvalitetnim uljem. Gnojivo se dodaje u proljeće prilikom rasta kada je najveća potreba biljke za prihranom.

Razmnožavanje

Anis se razmnožava isključivo sjemenom. Sjeme se skuplja u jesen kada dozre i poprimi smeđu boju. Suši se te se stavlja na sjenovito mjesto. Biljka se može samorazmnožavati što je čest slučaj u divljini. Osim toga, sjeme može raspršiti vjetar ili ga prenesu životinje. Kod uzgoja, sjeme se može prikupljati i ponovno sijati sljedeće godine.

Presađivanje

Anis se može presađivati, ali treba biti oprezan kako bi se izbjeglo oštećenje korijena, što može utjecati na rast i produktivnost biljke. Idealno vrijeme za presađivanje anisa je u proljeće, kada se temperatura tla zagrijava i kada biljka počinje aktivno rasti. Prije presađivanja, potrebno je pripremiti novo tlo i odabrati adekvatno mjesto za sadnju. Tlo bi trebalo biti labavo i bogato hranjivim tvarima, a mjesto za sadnju bi trebalo biti dobro osvijetljeno i zaštićeno od jakih vjetrova.

Kada se anis izvadi iz zemlje, treba ga pažljivo pregledati i odstraniti oštećene dijelove korijena ili nadzemnih dijelova. Nakon toga, biljku treba premjestiti u novo pripremljeno tlo i dobro zaliti kako bi se korijenje što bolje povezalo s novim tlom.

Pomlađivanje

Anis je višegodišnja biljka koja može trajati i do 5 godina, ali najveći prinos se dobiva u prve 3 godine. Nakon toga, prinos se može smanjiti, stoga se preporučuje pomlađivanje biljke nakon 3 godine. Pomlađivanje se provodi kroz rezidbu, odnosno skraćivanjem stabljika i grančica, kako bi se poboljšala cirkulacija zraka i svjetla u biljci te kako bi se stimulirao rast novih grana i listova. Najbolje vrijeme za pomlađivanje anisa je krajem zime ili početkom proljeća, prije nego što biljka počne aktivno rasti.

Prilikom pomlađivanja, potrebno je ukloniti suhe, oštećene ili slabe dijelove biljke te ostaviti samo jake i zdrave grane i stabljike. Također, potrebno je ostaviti dovoljno lišća kako bi se osigurala dobra fotosinteza i opskrba hranjivim tvarima.

Prorjeđivanje

Prorjeđivanje anisa se preporučuje kako bi se osigurao optimalan rast i prinos biljke, a obično se provodi u fazi kada se anis počinje razvijati i kada se izdanci počinju širiti i pretvarati u grmlje. Prorjeđivanje se provodi tako da se izdanci i grane koji rastu suviše gusto, koji se preklapaju ili dodiruju, odstrane kako bi se osiguralo dovoljno prostora i svjetla za rast i razvoj svakog pojedinog izdanka. Prorjeđivanje se može obavljati ručno ili pomoću strojeva za prorjeđivanje koji mogu ukloniti suvišne izdanke u velikim poljoprivrednim zasadima anisa.

Rezidba

S obzirom na to da je anis jednogodišnja biljka koja ne raste visoko, nije ju potrebno orezivati. Štoviše, uklanjanje lišća tijekom rasta može usporiti razvoj ili naštetiti biljci. Plodored biljaka se prorjeđuje u slučaju da je sjeme pregusto zasijano. Također, te se sadnice mogu presaditi na drugo mjesto kako bi se u potpunosti iskoristile iznikle biljke. Posebno je važno plijeviti korov, a pažnju treba obratiti na kukutu. To je biljka koja je slična anisu, ali je otrovna te se treba ukloniti prije berbe i zapaliti.

Zaštita od vjetra

Anis je osjetljiv na jake vjetrove, posebno kada je mlad, pa se preporučuje zaštita od vjetra. Snažni vjetrovi mogu oštetiti biljku, slomiti joj stabljike ili isušiti tlo oko korijena, što može utjecati na njen rast i produktivnost.

Kako bi se zaštitio anis od vjetra, može se uzgajati u sklopu vjetro-zaštitnog pojasa, gdje će biti zaštićen od jakih vjetrova. Vjetrozaštitni pojas se može stvoriti sadnjom drveća, grmlja ili drugih biljaka. Osim toga, mogu se koristiti i fizičke barijere kao što su mreže ili ograde kako bi smanjili utjecaj vjetra na anis.

Zaštita preko zime

Anis je biljka koja preferira toplije klime i ne podnosi niske temperature i mraz. U hladnijim područjima, anis se uzgaja kao jednogodišnja biljka koja se sije u proljeće i bere u jesen, dok se u toplijim područjima može uzgajati kao višegodišnja biljka.

Ako se uzgaja kao višegodišnja biljka, potrebno ga je zaštititi od mraza i niskih temperatura preko zime. Zaštita se može provesti na nekoliko načina, ovisno o uvjetima uzgoja i klimatskim uvjetima. Tijekom jeseni, oko korijena biljke se može staviti sloj malča, poput suhog lišća, slame, treseta ili drugog organskog materijala što će pomoći zadržati toplinu u tlu, zaštititi korijenje biljke od mraza i održati optimalnu vlažnost tla.

Ako se očekuju izuzetno niske temperature ili mraz, anis se može prikriti vrećama od flisa ili drugog materijala koji će zadržati toplinu oko biljke. Također, ako je moguće, anis se može premjestiti u zaštićeni dio vrta ili na terasu gdje će biti manje izložen niskim temperaturama.

Važno je napomenuti da se biljka mora pripremiti za zimu, prije prvih mrazeva, kako bi se osiguralo zdravo i jako korijenje te kako bi biljka lakše preživjela zimu. Također, nakon zime, potrebno je pregledati biljku i ukloniti suhe, oštećene i mrtve dijelove kako bi se potaknuo rast novih izdanaka i grana.

Bolesti

Kao i ostale štitarke, postoji nekoliko bolesti i štetnika koji mogu nauditi anisu. Ovo su neki od njih i načini kako ih spriječiti s obzirom na to da je anis posebno osjetljiv na upotrebu herbicida.

Plijesan anisa

Bolest je koju uzrokuje gljivica. Često se pojavljuje tijekom toplog i vlažnog vremena i može dugo preživjeti u zemlji što povećava mogućnost ponovne zaraze. Manifestira se kao sive pjege po lišću koje se postepeno šire dalje na biljku, nakon nekog vremena dolazi do truljenja lišća, pa i same biljke. Potrebno je uništiti sve ostatke ostalih kultura koje su uzgajane kako bi se izbjeglo zadržavanje bolesti. Također, tlo se u predsjetvenoj pripremi može tretirati herbicidom i fungicidom, ali kasnije to može uništiti biljku.

Rđa anisa

Uzrokovana je gljivicom i pojavljuje se na nadzemnim dijelovima biljke. Biljka kroz neko vrijeme postaje prekrivena crvenkastom patinom koja polako uništava biljku. Najčešće se pojavljuje u kišovitom razdoblju. Također, česta je ako se sadi ista ili slična vrsta na istom mjestu. Kako bi se spriječilo, treba rotirati kulture.

Štetnici

Pojavljuju se i neki od štetnika koji mogu naškoditi anisu:

Gusjenice

Invazivna vrsta koja se do svoje pretvorbe u leptira hrani cvijećem i mladim izbojcima. Veća koncentracija štetnika može izazvati ozbiljnu štetu i oštetiti biljku do sušenja. Kako bi se izbjegla najezda, biljke se mogu tretirati insekticidom, ali najbolje je prvenstveno tretirati tlo prije sjetve.

Lisne uši

Česti štetnici koji se pojavljuju nakon kišnog vremena. Pojavljuju se na mnogo biljaka i lako se presele na anis. Vide se crne nakupine po lišću iz kojeg sišu sokove te se s vremenom smežura. Lisne uši se rješavaju špricanjem insekticidom.

Upotreba anisa

Anis je biljka koja se stoljećima upotrebljava u razne svrhe. Iako je jako ljekovita, danas je najpoznatija njezina upotreba u kulinarstvu. Osim što se koristi za ljudske svrhe, odličan je za privlačenje miševa i osa te se lako možete riješiti insekata.

Berba

Anis dozrijeva krajem ljeta, najčešće u kolovozu ili rujnu. Žetva često nije moguća odjednom jer ne dozrijevaju svi dijelovi ravnomjerno. U tom slučaju, vrši se dvofazna berba gdje se dva puta beru plodovi koji su zreli. Plodovi se beru dok su zeleno sivkasti.

Žetva se obavlja kombajnom za žito te se veže u snopove tijekom kolovoza ili ručno tijekom rujna. Najbolje ju je obaviti u rosno jutro kako bi se izbjeglo prosipanje plodova. Nakon nekoliko dana sušenja, snopovi su spremni za vršenje i ubiranje plodova. Cijeli se postupak berbe obavlja mehanički kako bi se sakupilo što više plodova. Osim plodova, bere se i sjeme koje se kasnije koristi za daljnje razmnožavanje.

Sušenje

Anis se često suši nakon berbe kako bi se produljio njegov vijek trajanja i kako bi se omogućilo njegovo skladištenje i transport. Sušenje anisa može se provesti na nekoliko načina, ovisno o uvjetima i alatima koje imate na raspolaganju.

Jedan od načina sušenja je ostavljanje plodova na suncu, u tankom sloju, na suhom i prozračnom mjestu. Plodovi će se sušiti prirodnim putem tijekom nekoliko dana ili tjedana, ovisno o vremenskim uvjetima i vlazi. Kada se plodovi potpuno osuše, mogu se pohraniti u hermetički zatvorene posude.

Drugi način sušenja anisa je sušenje u pećnici na niskoj temperaturi, oko 50 - 60°C. Plodovi se ravnomjerno rasporede u jednom sloju na limu za pečenje i stavljaju u pećnicu. Sušenje u pećnici traje oko 3 - 4 sata, ovisno o količini i vlazi plodova. Važno je paziti da temperatura ne bude previsoka, kako bi se plodovi ravnomjerno osušili i ne bi izgorili.

Treći način sušenja anisa je upotreba dehidratora. Plodovi se ravnomjerno rasporede u jednom sloju na mrežicama za sušenje i stavljaju u sušilicu. Sušenje traje oko 8 - 10 sati, ovisno o jačini dehidratora i vlazi plodova.

Nakon sušenja, anis treba pohraniti u hermetički zatvorene posude ili vrećice na suhom i tamnom mjestu kako bi se sačuvala njegova aroma i okus.

Skladištenje

Postoji nekoliko načina na koje se anis skladišti, ovisno o njegovoj daljnjoj upotrebi. Najčešće se plodovi suše te se pakiraju u mala i zatvorena pakiranja kako bi kasnije poslužili kao začin. Kao začin se mogu čuvati i u većoj količini na suhom i prozračno mjestu. Osušenom plodu rok trajanja nije ograničen, ali mora se maknuti mogućnost vlage koja može sagnjiliti cijeli urod.

Kulinarstvo

Anis se koristi kao začin u mnogim jelima. Ima slatkast i aromatičan okus najčešće se koristi u desertima, biskvitima i kremama. Može se dodati u kompote i marmelade koje će stajati duže vrijeme.

Anis poseban okus dobiva prženjem, pa se često dodaje i u peciva. Može se dodati i u slana jela, posebno s divljači, ali uvijek se dodaje na kraju kuhanja.

Može se koristiti i kao napitak te se za to bere mlado lišće koje se suši. Osušeni listovi se prelijevaju vrućom vodom kako bi se pripremio čaj. Sjemenke se još mogu i žvakati kako bi se maknuo neugodan zadah. Od anisa se često radi i liker jakog okusa koji potiče apetit.

Medicina

Anis ima značajna ljekovita svojstva u narodnoj medicini. Bogat je eteričnim uljima koja djeluju smirujuće, ali i vitaminima A i C te magnezijem i kalijem.

Za liječenje koriste se sjemenke i ulje. Anis je jako važan za probavu jer smiruje crijeva i nadutost. Sjemenke se konzumiraju sirove ili kao dio prehrane kod probavnih smetnji. Destilacijom sjemenki dobiva se ulje koje se koristi za poboljšanje probave, rješavanja nadutosti i zaustavljanje grčeva. Otapanjem sjemenki u alkoholu dobiva se tinktura koja se također koristi za smanjenje problema s probavom.

Od anisa se može raditi i čaj potapanjem u vruću vodu. On je djelotvoran kod izlučivanja mokraće, ali i problema s dišnim sustavom i bronhitisom. Kod djece se tinktura može koristiti za istjerivanje glista ili kao pomoć kod kožnih iritacija.

Zanimljivosti

Anis je biljka koja potječe iz Egipta te su je stari Grci upoznali i prenijeli na europsko tlo. Biljka je koja voli topla područja te se uspješno ustalila na Sredozemlju.

Rimljani su posebno cijenili njezina svojstva i stavljali su je u biskvite kako bi poboljšali rad probavnog sustava. Kasnije su je proširili po cijelom kontinentu.

Anis se isprva cijenio zbog svojih ljekovitih svojstava, ali puno zapisa svjedoči o njegovom korištenju u kuhinji. Posebno se cijenio zbog jake i ugodne arome koju daje alkoholnim pićima.

Anis ima izrazito ugodan miris zbog svog cvijeća, ali taj miris privlači i pčele. S obzirom na to da je medonosan, često služi za ispašu pčela. Med od anisa posljednjih je godina postao popularan ne samo zbog dobrog okusa, već i zbog tvrdnje da smanjuje celulit kod žena.

Dim zapaljenog anisa koristio se za ublažavanje glavobolje. Vjerovalo se da njegov dim i kupanje u vodici s anisom čisti misli i osigurava vječnu mladost. Ipak, kasnije je utvrđeno da dim anisa može izazvati halucinacije.

Treba biti oprezan i s eteričnim uljem anisa koje zbog dugog stajanja na zraku može postati otrovno. Zato ga je potrebno držati u tamnoj bočici za masažna ulja s tamnim staklom i dobro začepljeno.